#ŽADintervju 01: MAJA KUZMANOVIĆ

Podelite članak

Maja Kuzmanović, Zagrepčanka u Beogradu                      

Na ŽAD stranicama, sajtu  i medijima započinjemu novu rundu predstavljanja naših članica koje su se do sada iskazale sa posebnim interesovanjem za naše aktivnosti. Za početak, krećemo sa nagrađenim ŽAD-icama koje su se iskazale na našim izložbama, dobile nagrade (koje će biti i javno uručene u Nebojša kuli čim epidemiološki uslovi to dozvole). Svakoj od pojedinih članica arh. Milja Mladenović, ŽAD, (i Istinomer) će postavljati specifična pitanja vezana za njihove uže izbore, za njihove brige, pokušaje i planove.

Na ovaj način želimo da bacimo potreban osvrt javnosti na možda manje poznate živote žena arhitekata, od kojih svaka ima svoj put, svoje izbore, nadanja i htenja. Pitanja su namerno atipična i specifična, u želji da demistifikujemo uobičajne i formalne predrasude i fioke u koje smo najčešće smeštane.

Maja Kuzmanović je Zagrepčanka zaljubljena u Beograd i jednog visokog crnog momka zbog kojeg živi između ova dva grada. Maja se inače prepoznaje u arhitektonskim krugovima po jednoj retkoj veštini koju razvija u svom birou: projektovanju marina. Njen opus se kreće od turističkih objekata vezanih za more koje obožava, do golf terena, ali i prostornih rešenja razvoja Merkatorovih objekata u čitavom regionu. Iskustvo na stranom terenu odnosno sa stranim kompanijama (Ikea, Italijanska Eureca i Unieco) pomogla su joj da drugačije posmatra lokalne probleme uključujući poznate izvedene hotele u Opatiji i Vela Luci. Ostvarena u struci ali i dalje gladna novih saznanja, ne beži ni od “tzv. ženskih aktivnosti” – enterijera za velike korporacije, koje su na velika vrata ušle u Hrvatsku gde i dalje ima puno posla za sve arhitekte. Svoju prvu marinu u Beogradu projektovala je prošle godine a detalje o tome čuva kao iznenađenje!

Izvor: privatna arhiva Maje Kuzmanović

1. Kako ste se opredelili za projektovanje marina kao užu oblast?

Marine su u moj profesionalni život došle slučajno prije 10-ak godina, kada smo kolegica arhitektica i ja dobile poziv (ili priliku) da u iznimno kratkom roku napravimo snimku postojećeg stanja svih marina u vlasništvu ACI-ja iz Hrvatske (Adriatic Croatia International Club) tzv. technical due dilligence. U kratkom roku okupile smo 3 projektna tima arhitekata, te smo u 30 dana paralelnim radom na terenu (snimanja) i crtanjem (ured) uspjeli izbaciti kompletne snimke svih 20 marina na Jadranu od Istre do Dubrovnika.

Taj nam je zadatak, istovremeno zahtjevan i izazovan, otvorio novu perspektivu o građevinama u moru i uz more. Svaka se marina sastoji od svog pomorskog (gatovi) i kopnenog (prateći objekti) dijela, a jedno bez drugoga ne mogu funkcionirati. I tako je krenulo. Upoznajući specifičnu materiju, prvo kroz manje zahvate i intervencije na postojećim marinama, stvorila sam poseban interes i ljubav prema maritimnim projektima. Nije mi bilo važno da li je zadatak malen ili nešto veći, već mi je bilo važno raditi na moru i uz more. Na taj način pokušala sam projektantski oplemeniti i poboljšati već postojeće starije objekte ili gatove. Svi oni imaju zajednički nazivnik = javne su građevine i od interesa za opće (javno) dobro. Kako to našoj u arhitektonskoj djelatnosti biva, jedan projekt otvara drugi, pa je konačno došao i veliki izazov – isprojektirati luku nautičkog turizma od 200 vezova na lokaciji gdje je ranije nije bilo.

2. Koji uticaji su formirali Vaš stil?

Stil je nešto što se godinama rada u arhitektonskom području djelovanja formira. I mijenja s vremenom rada/godina iskustva i u vremenu.

Od studentskih dana do danas uvijek su mi prisutna velika imena poput Jean Nouvella – koji projektira svoje objekte da budu vizualni pejzaž koji se uklapa u kontekst (ponekad i jakim kontrastom);  Santiaga Calatrave – inženjerskim pristupom arhitekturi i skulpturi razotkriva sve, pa Eero Saarinen…

Mom senzibilitetu odgovaraju i mlađi suvremeni arhitekti iz Španjolske, dosta pratim njihov rad, taj spoj kontinenta i Mediterana izvire iz njihove arhitekture.

3. Kako se lokalizuje i daje duh mesta precizno definisanim projektima kao što su marine?

Kako sam i sama dijelom porijeklom s mora (točnije majka mi je iz Dalmacije), odnos spram mora bio mi je uvijek intenzivan. Od malih nogu obožavala sam more i sve vezano uz more. Satima mogu sjediti na obali i gledati u more ili još bolje, isto to činiti s nekog broda. Specifično je za more i obalu da vizura s iste točke obale na more nikada nije ista. Ona je uvijek nešto novo, drugačije, ovisno o vremenskim uvjetima, oblacima, vjetru koji formira valove…

Baš iz tog razloga, mišljenja sam da pristaništa(marine) trebaju snažno odražavati duh mjesta baš tamo gdje jesu. One su samo lijepa i promišljena i fukcionalna infrastruktura za sve ljude koji vole i poštuju more. Jednostavnost forme, inženjerska preciznost, materijali koji podnose sve atmosferske (ne)prilike. Lapidarnost. Zato paviljon u marini Vela Luka ima bazičan neutralan interijer sa zidovima koji su obloženi velikim zrcalima. U njima se svaki dan ogleda neka nova scena iz prirode – more, obala, otoci, vegetacija, nebo. Nema ponavljanja.

4. Koji Vam je omiljeni deo procesa projektovanja?

Omiljena su mi dva dijela podjednako (ne mogu se odlučiti):

Prvi dio je početak – taj proces kada pretačete projektni zadatak u prve forme, skice, 3D modele. To je taj uzbudljivi istraživački proces tokom kojeg se istražuju mogućnosti prostora.

Drugi je dio sam završetak – izrada izvedbenih detalja s već odabranim materijalima. Kako riješiti detalje, kako spojiti različite materijale, a da taj spoj bude prirodan i oku ugodan, nenametljiv. Ima tu puno inženjerskih kreativnih mogućnosti. I kvalitetnog zanatskog rada. Craftsmanship. Svaki put se iznenadim kako se detalj može „riješiti“ na više načina, a jedan je uvijek novi.

5. Koji put biste preporučili mladim koleginicama koje žele da se arhitekturom bave kao Vi, kako se postaje Maja Kuzmanović?

Ima mnogo Maja Kuzmanović tj. sjajnih kolegica koje se svakodnevno na raznim razinama bave arhitekturom na svoj način. Sada mi padaju na pamet samo kolegice u mom okruženju, ali kad bismo se osvrnuli po svijetu – ima ih više no što znamo. Samo su samozatajne.

Poruka je – budite hrabre i slijedite ono što u arhitekturi volite. Bavite se baš time. Barem malo. Nekad to nije moguće iz raznih razloga – egzistencijalnih, ekonomskih, društvenih, radi okoline u kojoj jeste, ali uvijek možete crtati za natječaje, izazivati svoju kreativnost, jačati svoju volju da radite i dalje, čak i ako na tom natječaju ne dođe željena nagrada.

Arhitektura je multidisciplinarna, treba to iskoristiti.

Za kraj mi padaju napamet dvije sjajne irske arhitektice žene – Yvonne Farrell i Shelley McNamara, dobitnice Pritzkerove nagrade 2020. Kontinuiran rad, snažan, ali istovremeno delikatan pristup svakom projektu. Uzor svim kolegicama arhitekticama, svih generacija.

Zahvaljujemo se Maji na izdvojenom vremenu i volji da učestvuje u našem novom projektu! Pratite nas i dalje online za više informacija o budućim aktivnostima Ženskog arhitektonskog društva!

Najnovije objave

Leave a Reply