Četvrtak 17.05.2018.
Moderator: Eva Vaništa Lazarević
Učesnici: Marta Vukotić Lazar, Dijana Milašinović Marić, Jelica Jovanović, Vesna Cagić Milošević, Jelana Ivanović Vojvodić
Lokacija: Galerija RTS
U vremenu nakon Drugog svetskog rata ženama arhitektama uglavnom je omogućavano da budu „anonimne saradnice“ (kako bi mogle da se bave poslom), „pomoćnice u profesiji“ (urbanisti, planeri ili kritičari i publicisti gde stiču najviše popularnosti i uspeha) ili da postanu „reformatorke“ posebno u domenu zakonodavnih reformi, planiranja i izgradnje, itd. Arhitekta Ivanka Raspopović, na primer, dugogodišnja saradnica Ivana Antića i to na projektima koji su remek-dela srpske arhitekture (Muzej savremene umetnosti i muzej u Šumaricama u Kragujevcu), odabrala je da ostane u drugom planu dok je Antić ostvario benefit njihovog zajedničkog rada. Razlog nije bila želja Antića da namerno prećutkuje važnog saradnika i prijatelja već prihvatanje pozicije anonimne saradnice koju je Ivanka Raspopović dobrovoljno usvojila. Žena stručnjak se i danas, uz sva profesionalna iskušenja, nalazi u protivurečnoj situaciji: s jedne strane ona je u poziciji stuba porodičnog i društvenog života, a s druge neprestano se suočava sa pokušajima da se potisne iz glavnih tokova profesionalnog života i da se ospori njen značaj, uloga i uticaj u društvu. Iz pomenutih zapažanja postavlja se niz pitanja o poziciji žene u modernoj srpskoj arhitekturi. Da li se rad žene vrednuje jednako kao rad muškarca? Da li je pozicija žene u sferi stručnog napredovanja onemogućavana ili ne? Da li će i kada dekan Arhitektonskog fakulteta biti žena? Da li će to nešto promeniti? Da li postoje muška i ženska poetika u arhitekturi? Šta uopšte znači potpuna ravnopravnost polova i da li je to moguće? Da li dominacija žena u određenoj struci znači da je ta struka manje profitabilna?
