Prostor koji ne plaši

Podelite članak

Piše: Jovana Milić Simović, d.i.a

 izvor: https://www.edrobertscampus.org/design/

Arhitektura nije samo ono što gradimo. Ona govori o tome kome prostor pripada i ko u njemu može slobodno da bude prisutan.

Javni prostor pripada svima. Zato pristupačnost nije samo pitanje rampi, liftova i tehničkih standarda. To je pitanje dostojanstva, bezbednosti, slobode kretanja i mogućnosti da svako bude ravnopravno prisutan.

Pristupačnost nije stvar dobre volje. Ona je deo sistema pravila i standarda koji uređuju planiranje, projektovanje i izgradnju prostora.

Zakon o planiranju i izgradnji prepoznaje standarde pristupačnosti kao obavezne tehničke mere, standarde i uslove projektovanja, planiranja i izgradnje. Za javne i poslovne zgrade i druge objekte za javnu upotrebu propisuje obavezu da budu projektovani, građeni i održavani tako da korisnicima, a naročito osobama sa invaliditetom, deci i starim osobama, omoguće nesmetan pristup, kretanje i boravak.

Pravilnik o tehničkim standardima planiranja, projektovanja i izgradnje taj zahtev dalje razrađuje kroz konkretne tehničke mere i obavezne elemente pristupačnosti. Njime se pristupačnost ne svodi samo na savladavanje visinskih razlika, već obuhvata i kretanje, boravak, orijentaciju, signalizaciju i druge uslove koji omogućavaju samostalno korišćenje prostora. U pravilniku je već prepoznat princip univerzalnog dizajna i jednakih mogućnosti pristupa, učešća i upotrebe za sve potencijalne korisnike.

Pristupačnost se u praksi može posmatrati kroz svojevrsno „sveto trojstvo“: pristupačan ulaz, nesmetano kretanje kroz prostor i mogućnost njegovog samostalnog korišćenja. Tek kada su ta tri elementa povezana, prostor zaista postaje dostupan čoveku, a ne samo formalno pristupačan.

Ali između propisa i stvarnog prostora postoji važna razlika.

Možemo imati zakon, pravilnik i tehnički uslov, a da prostor i dalje ne bude zaista pristupačan.

Možemo imati rampu koja postoji na crtežu, ali je nepraktična. Lift koji je predviđen, ali nije dostupan. Ulaz koji formalno ispunjava određeni uslov, ali čoveku i dalje otežava samostalno korišćenje prostora.

Zato pitanje pristupačnosti nije samo:

„Da li je nešto urađeno po propisu?“

Pitanje je i:

„Da li taj prostor zaista funkcioniše za čoveka?“

Tu počinje odgovornost arhitekture.

Pristupačnost ne treba da bude poslednja stavka u projektu niti nešto što se rešava tek kada se pojavi problem. Ona treba da bude deo projektantskog razmišljanja od samog početka.

Potreba za pristupačnošću posebno postaje vidljiva kada govorimo o osobama sa invaliditetom. Ali kvalitetno projektovan pristupačan prostor nije namenjen samo jednoj grupi. On koristi roditelju sa kolicima, starijoj osobi, osobi koja se privremeno oporavlja od povrede, ali i svakome ko se u nekom trenutku života suoči sa ograničenjem kretanja.

Postoje projekti koji pokazuju da inkluzivna arhitektura ne mora da bude kompromis, već može da bude polazište za kvalitetniji prostor.

Ed Roberts Campus u Berkeleyju i SESC 24 de Maio u São Paulu različiti su po programu, kontekstu i arhitektonskom izrazu, ali pokazuju kako prostor može biti projektovan tako da različitost korisnika ne bude prepreka njegovom korišćenju.

 izvor: https://www.edrobertscampus.org/design/

Projekat Ed Roberts Campus radila je arhitektonska firma Leddy Maytum Stacy Architects, a objekat je projektovan kao primer univerzalnog dizajna, sa pristupačnim komunikacijama koje su sastavni deo arhitekture.

Rampa ovde nije dodatak arhitekturi. Ona jeste arhitektura.

izvor: https://www.nelsonkon.com.br/sesc-24-de-maio/

U objektu SESC 24 de Maio, projektovan od strane Paulo Mendes da Rocha i MMBB Arquitetos, sistem rampi i komunikacija postaje deo same organizacije javnog prostora kroz objekat. Nekadašnja robna kuća transformisana je u kulturno-sportski centar, a unutrašnje komunikacije funkcionišu kao produžetak gradskog prostora.

Zato pristupačnost ne treba da bude poslednja stavka projekta, kada se traži mesto za rampu. Treba da bude deo prve skice.

Od svetskih primera do Beograda

foto: Jovana Milić Simović
foto: Jovana Milić Simović

Novi Centar za multiplu sklerozu i srodna oboljenja u Beogradu, površine 200m², otvoren u septembru u okviru novog dela Univerzitetskog kliničkog centra Srbije, može da se posmatra u širem kontekstu. Njegov značaj nije samo u zdravstvenoj funkciji. Kao multidisciplinarni centar, on ljudima koji žive sa multiplom sklerozom pruža mogućnost da na jednom mestu dobiju različite oblike stručne podrške, informacija i lečenja, u prostoru bez prepreka.

Kada govorimo o pristupačnosti, zato ne treba da pitamo samo:

„Da li postoji rampa?“

Treba da pitamo:

„Da li čovek može samostalno, bezbedno i dostojanstveno da koristi ovaj prostor?“

I možda još važnije:

„Da li se u njemu oseća kao da mu pripada?“

Kao arhitektkinja i žena koja živi sa multiplom sklerozom, ovu temu ne posmatram samo profesionalno. Iskustvo me je naučilo da ono što je na crtežu samo linija, kota ili tehnički detalj, u stvarnom životu može da bude razlika između mogućnosti i prepreke.

Zato verujem da odgovornost arhitekture nije samo u tome da ispuni ono što propisuje zakon.

Odgovornost arhitekture je da kreira prostor koji čoveka NE tera da se stalno prilagođava njegovim ograničenjima. Prostor koji pripada svima nije samo prostor koji ispunjava propis. To je prostor koji nikoga ne plaši.

Najnovije objave

Kolumne

Prostor koji ne plaši

Piše: Jovana Milić Simović, d.i.a Arhitektura nije samo ono što gradimo. Ona govori o tome kome prostor pripada i ko u njemu može slobodno da