Verujući u snagu zajedništva i činjenicu da organizovana grupa stručnih žena može da postigne mnogo više od pojedinca, Jelena Nikolić preuzima svoju novu ulogu u Upravnom odboru ŽAD-a. U ovom razgovoru ona ističe da ženama u arhitekturi ne manjka hrabrosti, već im je potrebno okruženje koje podržava i njeguje njihove ambicije. Saznajte kako Jelena vidi ulogu udruženja u poboljšanju uslova rada i zašto smatra da struka u javnosti treba da istupa suptilno, ali argumentovano i postojano.
ŽAD: Šta je bio trenutak ili razlog zbog kojeg si odlučila da napraviš korak više i kandiduješ se za Upravni odbor ŽAD-a?
JN: Istorija umjetnosti, arhitekture i društvenih pokreta mnogo puta je pokazala da velike promjene ne nastaju nužno iz jednog velikog imena, već iz grupe ljudi koja prepozna zajedničku ideju, organizuje se oko nje i istraje i dela dok ta ideja ne dobije stvarni uticaj. Bauhaus je možda jedan od ljepših i prepoznatljivijih primjera iz naše profesije koji pokazuje snagu i uporište u okupljanju oko ideje. Naime, nije promijenjen samo izgled prostora ili predmeta, već je promijenio način na koji su umjetnost, zanat, arhitektura i dizajn mogli međusobno da razgovaraju. Njegova snaga bila je upravo u povezivanju ljudi, znanja i različitih disciplina.
Odgovor je upravo zasnovan na veoma visokom mišljenje koje imam o ŽAD-u kao organizaciji i iz svijesti o potencijalu koji jedna dobro organizovana profesionalna zajednica može da ima.
U tom smislu vidim i potencijal ŽAD-a. Ne samo kao mjesto okupljanja, već kao platformu koja može da poveže znanje, iskustvo i energiju velikog broja izuzetno stručnih i savjesnih žena i da ih pretvori u nešto što ima širi profesionalni značaj.
Taj ‘’korak dalje’’ nije iskorak jer mislim da pojedinac može uraditi malo, već upravo suprotno – zato što vjerujem da organizovana grupa stručnih i angažovanih može uraditi mnogo više nego što možemo pojedinačno.
Vjerujem da ŽAD ima kapacitet da bude upravo takva snaga: tiha (ili ne), stručna i dobro organizovana, ali dovoljno snažna da pokreće stvari i ostavlja trag.
ŽAD: Šta za tebe danas predstavlja ŽAD i gde vidiš njegovu najveću vrednost za žene koje se bave arhitekturom, dizajnom i srodnim profesijama?
JN: Kao što sam već spomenula, ŽAD doživljavam kao zajednicu izuzetnih žena koje su odlučile da dio sebe, svog znanja, iskustva i profesionalne energije ulože u nešto što je veće od pojedinačnog rada. U unapređivanje postojećeg, ali i u stvaranje prostora za nešto novo.
U tome i vidim njegovu najveću vrijednost – u otvorenim vratima, raširenim rukama i mogućnostima koje se pružaju drugima.
Vrijednost jedne profesionalne zajednice nije samo u onome što ona sama stvori, već i u tome koliko vrata otvori ženama koje tek dolaze, koliko prostora napravi za razmjenu znanja, koliko hrabrosti probudi i koliko novih prilika omogući.
Voljela bih da ŽAD upravo tako nastavi da raste: kao mjesto na kojem se iskustvo ne čuva za sebe, već se prenosi; gdje se kontakti pretvaraju u saradnje, ideje u projekte, a podrška u stvarne mogućnosti.
Jer možda je najveća snaga zajednice upravo u tome što ono što jedna žena ima može postati početak nečega što će drugoj ženi otvoriti vrata.
ŽAD: Šta misliš da danas najviše nedostaje ženama u našoj profesiji – više međusobne podrške, vidljivosti, prilika, hrabrosti da preuzmu vodeće uloge ili nešto sasvim drugo?
JN: Ono što sasvim sigurno mogu reći, tvrditi i iza čega mogu da stojim jeste da ženama hrabrosti ne manjka. Naprotiv. Žene u našoj profesiji svakodnevno preuzimaju odgovornost, vode projekte, grade karijere, stvaraju i pomjeraju granice.
Sve ostalo su teme o kojima treba da razgovaramo.
Nedostaje nam više međusobne podrške, veća vidljivost, više prilika i više prostora u kojem će se naš rad prepoznati i vrednovati. Ali mislim da je posebno važno da ne tražimo problem u nedostatku hrabrosti tamo gdje ga nema.
Ženama ne treba dozvola da budu ambiciozne, glasne, stručne ili da preuzmu vodeću ulogu. Ono što nam je potrebno jeste okruženje u kojem takva ambicija može da se razvija, u kojem se uspjeh jedne žene ne posmatra kao izuzetak, već kao nešto što otvara prostor i za druge.
Zato podršku ne vidim kao međusobno tapšanje po ramenu. Vidim je kao preporuku kada znamo da je neko dobar, kao otvorena vrata, podijeljeno znanje, pruženu priliku, korektan razgovor i spremnost da drugu ženu uvedemo u prostor u kojem možda još nije imala priliku da bude.
Mislim da tu možemo mnogo više. I vjerujem da je upravo to jedna od vrijednosti koju ŽAD može da gradi.
ŽAD: Šta bi volela da za dve godine možemo da kažemo da smo zajedno promenile ili pokrenule u ŽAD-u?
JN: Mnogo toga je već pokrenuto – izložba, Magazin, različiti vidovi okupljanja, razgovora i povezivanja – i mislim da je važno da to prepoznamo kao dobru osnovu za ono što tek možemo da gradimo.
U naredne dvije godine voljela bih da napravimo korak dalje, od okupljanja i povezivanja ka još konkretnijem profesionalnom pozicioniranju ŽAD-a.
Voljela bih da se snažnije radi na vidljivosti i prepoznavanju rada žena iz arhitekture, dizajna i srodnih profesija. Da naše koleginice, saradnice i njihovi projekti budu prisutniji, ne samo unutar naše zajednice, već i u široj stručnoj i društvenoj javnosti. Nekada je dovoljno da nekoga predstavimo, preporučimo, otvorimo mu vrata ili njegov rad stavimo u pravi kontekst – i time smo već napravili važan pomak.
Druga tema za koju mislim da zaslužuje mnogo više prostora jeste pitanje uslova u kojima žene grade svoje karijere. Ne mislim da treba praviti podjelu između žena i muškaraca, već otvoreno govoriti o činjenici da profesionalni put često ne nosimo pod jednakim okolnostima. Karijera se kod mnogih žena istovremeno gradi sa porodicom, roditeljstvom, brigom o drugima i čitavim nizom privatnih odgovornosti koje često ostaju nevidljive.
Voljela bih da ŽAD bude mjesto koje o tome govori otvoreno, stručno i argumentovano – i da, gdje god možemo, pokrene inicijative koje mogu doprinijeti boljim i pravednijim uslovima rada za žene u našoj profesiji.
Ako za dvije godine možemo reći da smo učinile naše koleginice vidljivijim, njihov rad prepoznatijim, otvorile im nove prilike i istovremeno pokrenule ozbiljniji razgovor o uslovima u kojima žene grade svoje profesionalne živote, mislim da smo napravile važan iskorak.
ŽAD: Kako vidiš ulogu ŽAD-a u širem društvenom kontekstu? Da li i na koji način struka treba da bude “glasnija”?
Da, definitivno mislim da struka treba da bude glasnija. Ali ne mislim da glasnost podrazumijeva agresivnost ili potrebu da se budemo najglasniji u prostoru.
Mislim da postoji jedna drugačija vrsta snage – ona koja je suptilna, promišljena i nenametljiva, ali jasna i postojana. Upravo takav glas vidim kao prirodan prostor za ŽAD.
Arhitektura i dizajn imaju mnogo veći uticaj na društvo nego što se ponekad čini. Govorimo o prostoru u kojem živimo, radimo, odgajamo djecu, učimo i susrećemo se. Zato mislim da struka ima odgovornost da se uključi u razgovore o kvalitetu života, javnom prostoru, uslovima rada, kulturi i načinu na koji oblikujemo društvo. Voljela bih da ŽAD bude glas koji se čuje ne zato što je najglasniji, već zato što govori stručno, argumentovano i sa mjerom. Vjerujem da se tako može napraviti ozbiljan društveni uticaj – tiho, ali dovoljno snažno da se stvari pomjere.
ŽAD: Po tvom mišljenju, kako možemo dodatno da motivišemo postojeće članice da se aktivnije uključe u rad ŽAD-a?
Mislim da članice ne treba posebno motivisati da se uključe – treba im dati povod da požele da se uključe.
A taj povod može biti vrlo konkretan: pružena ruka, nova mogućnost, kontakt, saradnja, izložba, predstavljanje rada, stručni razgovor ili susret sa nekim koga možda inače ne bi imale priliku da upoznaju.
Voljela bih da svaka članica može da osjeti da članstvo u ŽAD-u nije samo pripadnost jednoj organizaciji, već da joj ono nešto konkretno donosi – profesionalno, kreativno ili lično.
Kada otvorimo vrata i stvorimo prostor, vjerujem da će se žene same pojaviti sa svojim idejama, znanjem i energijom. Na nama je da taj prostor napravimo dovoljno širokim i dovoljno otvorenim.
Jer možda je najbolji način da nekoga pozovete da učestvuje upravo taj da mu pokažemo da za njega u toj priči zaista postoji mjesto.
